Ljubačevo nije gusto naseljeno mjesto i kuće nisu ušorene kao što je to u ravnici. Kuća od kuće često je daleko, ali su ljudi blizu. Osnovni izvor života za Ljubačane često su bili drvo i kamen. Iz tvrdog drveta i još tvrđeg kamena izbiti zalogaj meke pogače ovdje je veliko umijeće.
U Ljubačevu je od pamtivijeka trebalo mnogo raditi da bi se malo imalo: malo u toru, malo u oboru, malo u košani, malo u ambaru, malo u kotaru i opet – puna duša. Ljubačanima priroda i vrijeme nisu bili uvijek naklonjeni. Naiđu sušne godine i sprže ono malo ljetine, vode nema a ljudi i stoka žedni, vjetar koji se zove suvi grad spali i lišće na granama. Uprkos tome, što je život bio suroviji, ljudi su pitomiji, mekši, plemenitiji.
Nad našim Ljubačevom nadvila se, kao pokroviteljica i zaštitnica, planina Osmača. Ko god je u ranom djetinjstvu čuo njen šum i njen šapat, nosio ga je u srcu i duši i kad je bio stotinama i hiljadama kilometara daleko, sa željom i snom da se vrati u okrilje rodne planine i da taj blagi šuim i utješiteljski šapat osjeti tu, kraj nje, majke planine, gdje je “nikao i obikao”.
Ljubačevo je mjesto bogato dolinama i dolinicama. Kao da su i priroda i sudbina htjele ad ovdašnjim žiteljima poklone te male oaze, gdje će oni, kad izdaju i iznevjere brda i bregovi, ubijeni sušom i nerodicom,usijati nešto malo za utjehu, da prežive surove jeseni i zime, a s proljeća u njima, uz visibabe, jagorčevine i ljubičice, ubrati prve koprive i prvo zelje, da prežive do novog ljeta i novog berićeta.
